(1),2,3,

Župa Gradac (zažablje) spominje se još u srednjem vijeku. Od ove župe su odvojene župe Neum i Hutovo.

Pučanstvo iz većine sela gradačke župe nije masovno išlo u zbjeg. Neke su obitelji radi preživljavanja odlazile u Slavoniju, jer je zbog nedostatka hrane bilo umiranja od gladi, a to je pridonijelo oboljenju od raznih zaraznih bolesti kao što su razne vrste tifusa, dizenterija i razne druge bolesti. U sela gradačke župe četnici tijekom II sv. rata nisu zalazili, jer je bila čvrsta crta obrane Mramor-Hutovo-Zelenikovci, ali su ulazili partizanski ilegalci iz Dalmacije, doline Neretve i istočne Hercegovine.

Partizani hercegovačkih brigada ušli su u listopadu 1944. godine u sela župe Gradac, ali nisu provodili velike progone mjesnog pučanstva. Više su zlo napravili članovi OZNE, UDBE i KNOJA iz kojih su pojedinci provodili nasilje, pa čak i vršili ubojstva. (U Gracu je po zlu ostao zapamćen, čuveni progonitelj hrvatskog puka, zapovjednik OZNE u Stocu Osman Pirija).

Od dolaska partizana stvara se u Žabi zbjeg pojedinaca i grupa koje se ne povlače s vojskom prema Sloveniji i koje su se vraćali s Križnog puta i sklanjale od novih vlasti. Tu je osnovana i postrojba križara (škripara) koja je imala svoje zapovjedništvo. Partizani se u početku nisu smjeli s njom sukobiti. Križari su održali u siječnju 1945. godine i čuveno Gradačko sijelo. Stalna prisutnost partizanskih jedinica i njihova propaganda učinili su svoje: ljudstvo ove križarske postrojbe počelo se pomalo osipati odlazeći prema svojim mjestima. Pojedinci su se predavali. Oni koji se nisu mogli pomiriti s partizanskom vlašću ostajali su i dalje u brdima. na njima su vršeni stalni progoni.

Tako su u partizanskoj akciji ubijeni: na Dubravici Nikola i Gašpo Bjelopera, na Potocima prema Grabovici Mato Koncul, na brdu iznad Mijića polja, na Curića klancu Mato Konjevod iz Hutova i u Glimču Vidoje Raič iz Dračeva.

Grobišta

Jedna od posljednjih većih grupa (sedam) križara, koja se zadržala na prostorima Graca ubijena je od pripadnika KNOJ-a iz Metkovića na obroncima Žabe. Pokopani su na mjestu ubojstva kod Vučje peći na Svatskom podu šestorica i to: Antun Bačić iz Neuma, Niko Filipović tabornik iz Čapljine, Glavinić iz Dretelja (?), Đure Moro iz Jasoča (do godinu dana u grmu česmine čobani su pronašli molitvenik na kome je pisalo "Mara Moro"), Marijan Papac - Zorlić s Pušišta i neki čovjek od Požege - navodno liječnik i jedna djevojka, a sedmi je od njih ubijen i pokopan nedaleko od njih pod Janjinim strugom.

Na kraju rata mnoge su obitelji očekivale svoje sinove, ali oni se nikada nisu javili, niti su došli kući. Nestadoše na dugim Križnim putevima, a većina njih nadomak kućnog praga. Mnoge su majke poput ove majke govorile: "Bože moj, kako nema te naše djece iz rata!".

Mnogim obiteljima stizale su poruke da će se uskoro vidjeti. Takvu poruku napisa i Josip Bjelopera pok. Miše iz logora u Požegi da se u logoru nalazi 23 poznanika iz župe Gradac. Nijedan od njih nije došao kući.

Pučanstvo župe proživljavalo je teške progone nove vlasti, a gotovo u istoj bijedi i neimaštini kao i u vrijeme rata. Mnogim obiteljima oduzimano je i ono malo "bijede" što su imali: žito, stoka, meso i ostalo, a pojedincima su odnosili sve iz kuća, pa i sav namještaj - ostajali su goli zidovi.

Okolnosti stradavanja.

Dob, spol, stanje, prosjek.

Križni put.

(1),2,3,