1,(2),

KAD UBIJAJU OTRAGA, BJEŽI NAPRIJED

ANĐELKO SENTIĆ (1925.-2004.)

(Gradac, općina Neum. Otac Marko i majka Ruža, rođ. Pavlović)

Otišao sam u Hrvatsku vojsku 1943. godine u Mostar, pa u Štokerau, pa u Svetli. Nema ondje ni naselja. Ničega. Samo je bio jedan crnački logor, ograđen žicom, da se ne sastajemo. Iz Njemačke su nas vratili u Hrvatsku, u Dugu Resu…

Bio sam na Velebitu, iznad Gospića, kad su partizani zauzeli Gospić. Povlačili smo se. Čuli su se cika i plač u bolnici u Gospiću kad su partizani ušli. Ubijali su ranjenike u bolnici.

Mi se povlačimo. Idemo preko Velike Kapele u Karlovac i ne možemo dalje. Vratili smo se natrag za Senj, Crikvenicu, Sv. Jelenu, Rijeku, u Sloveniju, pa ponovno pješke u Karlovac. Ondje sam našao bojnika Lilića i prešao k njemu za teklića.

Iz Karlovca se povlačimo u Sloveniju i ondje sam naišao na Luku, Boju, pokojnoga Šišu (Jozu Sentića), iza Brežica, prema Zidanome mostu. Put je bio krcat: civili, djeca žene, a najviše Dubravaca (pučki naziv za ljude sa područja od Domanovića do Stoca). Vidio sam pred Zidanim Mostom kad je žena bacila svoje dijete u Savu. Dokle sam išao, ne znam, samo smo prošli preko Maribora i ušli u Austriju.

Okolnosti stradavanja Dob, spol, stanje, prosjek Križni put

Spasio me Lazar Jurković. Kad smo se vratili, sastao sam se pred Brežicama s Jozom Udženijom, Drinovcem iz Mostara i jednim Ličaninom.

Zapucaše civili, Slovenci. Ubiše! Na svakom koraku: „Stoj!“, „Stoj!“ Uhvatili su Lazara i Jozu Udženiju i jednoga iz Savskoga Marofa. Tu smo dobili objave. „Idete kući!“ Idemo u Podsused i poljskom željeznicom došli smo u Samobor. U Samoboru nas vode na ispitivanje. Ima nas 13. Ispituje nas jedna žena. Tuče. Udara.

Došli smo u logor. rekli su da nas ima 12.000. U logoru sam našao Luku Vukasovića i on mi je rekao da ima mnogo naših. Nasred logora - anca se. Ima vreća kuna. Tu su Mato Kuduz – Vukasović, Mato Krmek, Pero Mojić – Matić, Antun Bačić.

Spremamo se. Već su postrojeni bataljuni. Neki idu za Kordun, neki za Glinu, a mi, kaže Vide:

„Idemo za Karlovac! Ubaci se s nama. Kao da će netko provjeravati?“

To mi je bila sreća. Tko je otišao za Kordun i Glinu, nije došao kući. Svi su vrelom vodom sprženi i pobijeni. Došli smo u Karlovac, u Vojnovića kasarnu, na drugi i treći kat. Odozgo je teško sići. Donose žene na kapiju kruha i nešto hrane, ali ne smijemo uzeti. Ubijaju. Za 5-6 dana dođu na kapiju Andro Matuško i brat mu Pero, kao partizanski stražari. Od tada smo dobro prošli. Mogli smo uzimati hranu na kapiji. Za nekoliko dana – pokret. U Ozalj, 10 dana, pa u Jasku. Negdje kuhaju krumpir, ali sreću im vrag odnio, nafta smrdi iz kazana. Tko god je jeo, nastradao je. Bio je na mjestu otrovan. Odatle su nas utrpali u otvorene vagone i – u Bosanski Brod , na jednu ledinu. Ne možemo se maknuti. Okolo su stražari. Bio je tu jedan žućo, komandant. Molili smo ga da nas pusti. Znali smo da je Periša Jurković u Slavonskom Brodu. Pustio nas je.

„U toliko i toliko sati da ste tu! Ako zakasnite, znate što vas čeka!“

Periša je radio u daščari. Počeo je kukati. Nema sina. Nema ništa. Izrezao nam je pršuta. Ne smijemo jesti. Dao nam je 10 kila brašna i to nas je spasilo. Odmah smo stavili one njemačke porcije na dva kamena i skuhali puru. Iz logora nas dijele: Hercegovci za Mostar, Bosanci za Tuzlu. Kad smo došli u Doboj, promjenili su plan: Bosanci za Mostar, hercegovci za Tuzlu. Ubijaju na svakom mjestu. Partizani nas prate na konjima. Biju. Najprije bježimo otraga, a kad ubijaju otraga, bježimo naprijed. U Tuzli su strašno ubijali. Izvodili zarobljenike u skupinama i ubijali ih. Malo iznad logora bila je neka rupa. Tu su ubacivali ubijene.

Spavamo na otvorenom. Hladno. Kiša. Uvučemo se u vreće od cimenta i spavamo. Noću samo čuješ: „Diži se, diži se!“ Znaju partizani gdje je tko uvečer legao i samo čuješ pucanj. Neki Planinić i Bebek pobjegli i došli su živi kući.

Jedne nas večeri otjeraše u Gornju Tuzlu pod Majevicu. Najednom, dijele nam oružje i kažu: „Idete u borbu na četnike, u Majevicu!“ A daju nam samo po 2-3 metka. Škutori (pučki naziv za stanovnike zapadne Hercegovine) su svi uzeli oružje i svi su pobjegli s puškama, kući. Nismo išli na četnike. Tko će ići na četnike sa dva metka?

To su partizani smislili samo da nas otjeraju na Majevicu i ondje poubijaju. I, iz Tuzle smo pušteni kući.

Kad smo stigli na Krupu, susreli smo Boška Begušića i on nam govori da idemo preko Žabe, da neidemo u Hutovo. „Hutovo je puno partizana“, kaže. Ipak smo otišli u Hutovo i Marica Butiganova mi je dala opanke, a Luki pokojna Batinuša.

I polako krenemo doma. Došli smo doma pred sami Božić, 1945. Kad smo došli kući, Nikola Sentić – bućkuriš htio nas je poslati u Stolac na ispitivanje, ali su se neki tome usprotivili tako da nismo otišli. Tada su u Odboru u Hutovu bili Mato Putica-Cincić, Marko Pavlović, Marko Sentić (moj otac), Kristo Vukasović, Đure Medan i Andrija Glavinić. Andrija je bio sekretar partijske ćelije. Kad smo došli u Hutovo, na stanici se uhvatilo kozaračko kolo. Samo ljulja.

Od nas 16 iz sela, vratila su se samo nas dvojica.

„PREŽIVJELI SVJEDOČE“ autor Stanislav Vukorep

 

1,(2),

Povratak na vrh